U pisanju tuđih vlastitih imena i izraza u standardnom srpskom jeziku primenjuju se dva postupka — prilagođeno pisanje (primenjivo i u ćirilici i u latinici) i izvorno pisanje (primenjivo samo u latinici). Transkripcija (prilagođeno pisanje) predstavlja prenošenje pisanim simbolima zvukova iz jednog jezika u drugi . Promena sistema zapisa je preslovljavanje. Tj. to je prilagođeno pisanje izraza koji su strani jeziku u koji se prenose (transkribuje). U savremenoj lingvistici, razlikuju se dva načina transkripcije:
– Glasovna transkripcija predstavlja prenos glasovima jezika u koji se transkribuje najsličnijim onima u jeziku iz koga se transkribuje.
– Pravopisna transkripcija predstavlja prenos prema prethodno određenim transkripcionim pravilima i najvećim delom je zasnovana na prvoj.
Za više informacija pročitajte članak na srpskoj vikipedi
ji Transkripcija. Pravopisna transkripcija (još nazivana i ortografska ili praktična) je prilagođeno prenošenje glasova iz jednog jezika u drugi, to jest, prilagođeno pisanje ličnih imena i geografskih odrednica tj. toponima (nazivi naselja, reka i sl.) a ređe i opštih imenica iz stranog jezika, pri čemu se zapisivanje takvih imena simbolima ciljnog jezika vrši prema pravilima koja su normirana Pravopisom.
Regulatorno telo za srpski jezik, koje se između ostalog bavi transkripcijom, jeste Odbor za standardizaciju srpskog jezika, kako kroz neposredno pružanje pomoći, tako i kroz Pravopis srpskoga jezika u izdanju Matice srpske.
Za više informacija pročitajte članak na srpskoj vikipediji Pravopisna transkripcija.Transkripcija imena iz češkog u srpski jezik većinom je jednostavna i ujednačena. Fonetski sistem češkog jezika veoma je sličan srpskom, tako da se nije pojavilo više otvorenih problema, ali ipak ima grafija za čiju je ispravnu transkripciju potrebno i bliže poznavanje pravopisa i fonetike ovog slovenskog jezika. Osobenosti
1) -ice: Prva osobenost je obličke (morfološke) prirode: mnoga češka imena ženskog roda imaju preglašen završetak e (kao srpsko a), što se posebno odnosi na toponime i u njima vrlo čest sufiks -ice (kao srpsko -ica). Suštinsko je pitanje da li takve nazive prenositi doslovno, čime prelaze u srpsku gramatičku množinu, ili prilagoditi domaćoj gramatici. Kako se ne bi žrtvovala gramatička autentičnost, a i zbog češkog prideva pred ovim imenima, koji je ženskog roda, ipak se treba odlučiti sa prilagođenu transkripciju.
Otuda je pravilno Nova Bistrica (Nová Bystřice), Česka ili Češka Kamenjica (Česká Kamenice), Červena Rečica (Červená Řečice). Međutim, ukoliko je ime u samom češkom u množini, kao takvo se i prenosi. Stoga naspram toponima Kamenjica, kao gramatička suprotnost, postoje Česke ili Češke Budjejovice (České Budějovice). 2) ř: Mada problema u vokalizmu i nema, u konsonantizmu ozbiljne teškoće zadaje prenošenje češkog refleksa starog mekog r. Češki je u ovom u izvesnom smislu na sredini između poljskog, gde se staro meko r izjednačilo sa ž (poziciono i sa š), i slovačkog, gde se r čuva. Naime, u češkom je ovde specifični suglasnik složenog izgovora, u kojem ima elemenata i r i ž (odnosno š u poziciji obezvučenja). Problem je utoliko teži što je ovo vrlo čest suglasnik u češkim imenima. Ranija norma nalagala je prilagođavanje ř srpskim ž iza zvučnih, š iza bezvučnih suglasnika, a u ostalim slučajevima kao . Međutim, u praksi nije postignuto ujednačeno pisanje.

Tako su se u pojedinim relevantnih izdanjima (atlasi, enciklopedije) našle transkripcije poput Bržeclav, Ohra, Tržebič, Tržebova (Mala enciklopedija Prosveta), a s druge strane i Bšeclav, Ohrša, Tršebič, Tršebova (Veliki atlas sveta). Svakako nisu prihvatljive transkripcije tipa Bšeclav niti Bržeclav umesto Bžeclav, prema staroj normi. Međutim, gledajući iz današnjeg ugla, stvarno pitanje je da li je pogodniji lik Bžeclav, kojim se žrtvuje i strukturalna prozirnost i naslon na pismo, ili pak sasvim novi lik Breclav, kojim se zanemaruje strujna sastavnica češkog ř. Ipak će najpogodnije biti Breclav, Ohra, Trebič, Trebova. Dakle, češko ř treba na početku reči i uz suglasnik prenositi kao r, a između vokala i na kraju reči kao (Javoržica, Jaromjerž). Prenos pojedinih grafema:
CH, H —> h (češ. Procházka, Hradec — Prohaska, Hradec)
Ď, ď —> ispred samoglasnika d, inače: dj (češ. Ďáblice, Mokraď — Djablice, ali krajnje Mokrad)
[DĚ —> dje (češ. Budějovice, Bozděc — Budjejovice, Bozdjec)]
ali: DI —> di (češ. Dědice, Ladislav — Djedice, Ladislav)]
Ě —> je (češ. Běšiny, Bezvěrov — Bješini, Bezvjerov)
Ň, ň —> nj (češ. Plzeň, Kadaň — Plzenj, Kadanj)
[NĚ —> nje (češ. Manětín, Němec — Manjetin, Njemec)]
[NI —> nji (češ. Rakovník, Stroupežnický — Rakovnjik, Stroupežnjicki)]
Ř (početno, uz suglasnik) —> r (češ. Řevnice, Břeclav — Revnjica, Breclav)
Ř (krajnje, intervokalsko) —> rž (češ. Jaroměř, Javořice — Jaromjerž, Javoržica)
Ť, ť —> ispred samoglasnika tj, inače: t (češ. Kaťa, Unhošť, Hošťka — Katja, ali krajnje Unhošt, Hoštka)
TĚ —> tje (češ. Vojtěch, Vítězslav — Vojtjeh, Vitjeslav)
ŠTĚ (sufiks) —> šte (češ. Hradiště — Hradište)
TI —> ti (češ. Tichý, František — Tihi, František)
Ů —> u (češ. Lidový dům, Hůlová — Lidovi dum, Hulova)
Y —> i (češ. Kyselka, Byšť — Kiselka, Bišt)
Sve ostale grafeme prenose se onako kako su i zapisane, „glas za glas“.Razlike od slovačkog jezika:
a) grafeme ia, ie u ne daju diftonge, već dvosložne kombinacije (transkribovane kao ija, ije).
b) l nikada se ne prenosi kao lj. Treba paziti i na eventualne izuzetke nastale u ranijoj praksi, što prati opštu napomenu da pravila ne treba primenjivati strogo retroaktivno. Za više informacija pročitajte članak na srpskoj vikipediji Transkripcija sa češkog